Aleksa Vuković

Zanimljive priče o ljudima vezanim za železnicu
Pošalji Odgovor
Korisnikov grb
presa
Šef stanice
Poruke: 378
Pridružen: 30 Mar 2012, 11:15
Mesto: Мали Борак
Kontakt:

Aleksa Vuković

Poruka od presa »

Jagafoto je napisao:

"Na sledećoj fotografiji je g. Aleksa Vuković, mašinovođa, čovek koji je vršio dužnost upravitelja ložioničke ispostave u Obrenovcu počev od 1936. pa do kraja rata. Inače ispostava kojom je rukovodio, organizaciono je pripadala ložionici Lajkovac.

Slika

leksa Vuković rođen je 16. marta 1903. godine u Zenici. Roditelji, majka Milka (devojačko Stupar) i otac Pero Vuković, stražar Centralne kaznionice u Zenici, oboje istočno- pravoslavne veroispovesti, krstili su ga 23. marta 1903. u Hramu ''Rođenja Presvete Bogorodice'' u Zenici. Mehandžija Privo Ristić bio je kum, a Jevrem Petronić, paroh izvršio je tajne krštenja i miropomazanja.

Svršio je Aleksa, četiri razreda srpsko - pravoslavne dečačke škole u Zenici školske 1913/14. godine. Po završetku škole odlazi na rad sa nepunih13 godina u Ljevaonicu željeza u Zenici da bi ishranio majku i sedmoro braće i sestara, za vreme dok je otac bio u ratu...

Trogodišnji mašinbravarski zanat izučavao je od 1919. do 1922. godine i stekao potrebno znanje i veštinu za mašinbravarskog pomoćnika. Po završenom zanatu primljen je na službu u Direkciju Državnih Železnica u svojstvu bravara u ložionici u Zenici gde ostaje do 1. marta 1924. kada odlazi u vojsku.

U Jugoslovenskoj Vojsci, u vazduhoplovnom puku u Novom Sadu, služio je kao vozač od 1. marta 1924. do 1. avgusta 1925. i stekao čin kaplara.

Po povratku iz vojske, stupa u službu 15.09.1925. sada kao bravar- ložač u ložionici Zenica.
Direkcija Državnih Železnica, Direkcija Sarajevo, izdaje početkom januara 1927. Svjedodžbu da se gosp. Vuković Aleksa podvrgao ispitu za mašinovođu po Pravilniku za pruge sa javnim saobraćajem posle dokazane dvanaestomesečne prakse pri upravljenju lokomotive i koji je sa dobrim uspehom položio te se na temelju toga osposobljuje za samostalnog mašinovođu i dvoritelja parnih kotlova.

Dekretom broj 16765/27 od 1. maja 1927, postavljen je za mašinovođu – dnevničara, a 30. septembra ’27. postavljen je za zvaničnika.

Prvog juna 1929. usledio je premeštaj u ložionicu u Kruševcu u svojstvu mašinovođe a, od 17. februara 1930, godine dobija novi premeštaj po potrebi službe, ovog puta u ložionicu u Lajkovcu gde je raspoređen u ložioničku ispostavu u Obrenovcu.

U Aleksinom životu, Obrenovac je izuzetno važan jer se u njemu, 1930, oženio Marijom rođenom 1908. godine u Kragujevcu. Marijini roditelji bili su majka Natalija i otac Petar Stojanović- šef stanice u Zabrežju. Venčali su se u obrenovačkom hramu «Silaska Sv. Duha» 10. avgusta 1930. godine. U ovom istom hramu, 22. januara 1933, obavljeno je krštenje Ljiljane, njihove kćerke jedinice, koja je rođena 30.12. 1932.
U Obrenovcu je živeo i radio do prvog avgusta 1959,kada je otišao u starosnu penziju.

Posle 1930. godine sledila su redovna unapređenja do 1933. kada je preveden za predložača zvaničnika u ložioničkoj ispostavi u Obrenovcu. U ispostavu lajkovačke ložionice u Mladenovcu premešten je po potrebi službe 14. maja 1936. a po svojoj molbi vraćen je u ložioničku ispostavu u Obrenovcu 20. septembra 1936. na mesto mašinovođe i upravitelja lokomotivske stanice.

U Starešinskom izveštaju za godišnju ocenu za 1931. godinu piše da je Vuković Aleksandar, mašinovođa, primernog vladanja u službi i van nje, marljiv i pouzdan u službi i da je radio kao mašinovođa na lokalnim vozovima u Obrenovcu sa dobrim uspehom. Starešina Ložionice Lajkovac, ing. Mir. Marković, 13. januara 1932. ocenjuje ga ocenom vrlo dobar (4). Na osnovu ovog Izveštaja Područna komisija za ocenu činovnika i službenika u oblasti Direkcije državnih željeznica u Sarajevu, odlučuje, da se Vuković Aleksandar, m.vođa.zvaničnik II/III oceni za 1931. godinu kao „vrlo dobar“. Prednju odluku područne komisije Vuković je primio u Obrenovcu petog februara 1932. godine na znanje, uz svoj potpis i overu neposrednog starešine.
U izveštaju za 1934. godinu piše da je g.Aleksandar radio kao mašinovođa na teretnim i mešovitim vozovima sa vrlo dobrim uspehom.

Naime, u predratnom periodu, neposredni starešina je dva puta godišnje ocenjivao sebi podređeno osoblje, na osnovu čega je Područna komisija donosila odluku o godišnjoj oceni. Protiv odluke Područne komisije osoblje se moglo žaliti Vrhovnoj komisiji pri Generalnoj direkciji državnih železnica. Tako je odluku Područne komisije za 1938. da se Vuković Aleksandar, podmašinovođa zvaničnik I/IV oceni sa „dobar“, Vrhovna komisija preinačila na „vrlo dobar“, 30. juna 1939. godine na osnovu Vukovićeve žalbe i predočenih dokaza, što se i vidi na dve naredne fotografije koje prikazuju drugu i treću stranu Starešinskog izveštaja za 1938.)

Slika

Slika

Sada dolazimo do, za mene, najvažnijeg otkrića iz dosijea g. Alekse Vukovića.

Desetog januara 1936. godine Starešinski izveštaj za 1935. potpisuje novi šef ložionice u Lajkovcu, ing. Dragobrat Obradović koji je Aleksandra ocenio za period od 18. X 1935. do 31. XII 1935. To, očigledno pokazuje kada je ing. D.Obradović preuzeo rukovođenje ložionicom u Lajkovcu.

Na sledećoj fotografiji, lepo se vidi kada je g. Obradović preuzeo upravljanje Ložionicom u Lajkovcu: 18. oktobra 1935. godine.

Slika

Šta se sa g.Aleksom dešavalo za vreme rata, vidimo iz njegove posleratne, svojeručno pisane biografije. U prvim poratnim godinama biografija se morala više puta pisati... Tako postoje tri verzije Vukovičeve priče o njemu samome. U prvoj verziji pisanoj 18. septembra 1948. piše:

Za vreme okupacije nalazio sam se u Obrenovcu gde sam vozio lokomotivske vozove Obrenovac - Beograd. Godine 1941. 6. VII u Beogradu Savi lokomotiva, ne znam koja je - ili moja ili manevarka, upalila je oko 70 vagona sena i tom prilikom Nemci me skidaju u Umci sa lokomotive. Oterali me za Beograd gde sam bio na prekom vojnom sudu.
Godine 1941. u stanici Željeznik dolazi nekoliko partizana i vele: „Druže da ovu lokomotivu skrhamo i voz.“ To sam učinio, skrhao lokomotivu i 7 do 8 vagona baš u najgore vreme po Švabe gde saobraćaj nije mogao ići 4 do 5 dana.
Godine 1944. opet bivam hapšen od Gestapoa i umalo što nisam bio streljan. Blagodareći Zemanu Franji nadzorniku lokomotiva iz Lajkovca koji dolazi i miti Nemce - nisam streljan, a trebao sam - jer je tako zahtevao jedan Rus emigrant po činu nemački kapetan.
Za vreme okupacije nisam bio u nikakvoj organizaciji već sam uvek bio simpatizer N.O. borbe.

U Personalnom listu za 1940. o njegovim sposobnostima piše da su dobre, vrlo je vredan, savestan, marljiv i pouzdan službenik. Mašinovođa je u lokomotivskoj stanici Obrenovac i vrši dužnost upravitelja. S obzirom da je sam u ispostavi i na pruzi Obrenovac – Zabrežje, pokazuje odličan uspeh. Vladanje je primernog; zaslužuje sledeći položaj i ing. D. Obradović mu 25.I '41. daje ocenu ''vrlo dobar''. Tako to biva sve do 23/III 1944. kada ga Obradović poslednnji put ocenjuje, ovaj put za 1943. godinu.

Inače, za vršioca dužnosti starešine lokomotivske stanice Obrenovac, g.Aleksandar, ponovo je postavljen devetog juna 1943. rešenjem 8818/43.

Evo fotografije toga dokumenta

Slika

Pošto se 6. aprila1941. nalazio u Državnoj službi u svojstvu zvaničnika I-III, a sada vrši dužnost mašinovođe lož. Lajkovac- lok. st. Obrenovac preuzet je u službu Ministarstva saobraćaja pri Železničkoj Upravi Beograd u privremenom svojstvu sa prinadležnostima zvaničnika I-III, počev od 22.XII 1945.

U Obrenovcu je živeo i radio g.Aleksa, do prvog avgusta 1959, kada je otišao u starosnu penziju sa 35. godina i jednim mesecom radnog staža...

Povratak na “Priče o ljudima i železnici”

Ko je na vezi

Korisnika pregleda ovaj forum: Nema registrovanih korisnika i 1 gost