Između ljubavi i mržnje velikih vođa

Zanimljive priče sa motivima uskog koloseka

Urednik: mitra

Pošalji Odgovor
mitra
Desetar pruge
Poruke: 20
Pridružen: 30 Mar 2012, 12:41
Kontakt:

Između ljubavi i mržnje velikih vođa

Poruka od mitra »

Prilikom velikih poremećaja kod naroda što podrazumeva kretanja i seobe, obično se biralo pogodno mesto za osnivanje naseobina. Pod pogodnošću su se podrazumevali ocedit teren, osunčane strane, blizina reke, blizina puteva i plodno zemljište. Po tim nepisanim pravilima nastalo je i selo Lajkovac na levoj obali Kolubare u njenom srednjem toku.
Preko celog dana je obasjano suncem, udaljeno od reke koja je, nepredvidiva i tajanstvena, znala često da se izlije. Na ovaj način je plodna zemlja uz Kolubaru sačuvana za oranice.
Velika promena se dogodila početkom 20. veka kada je kroz ovaj naš kraj prošla pruga uzanog koloseka i kada je određeno da u ravnici između uzvišenja na kome se smestilo selo i reke Kolubare bude podignuta železnička stanica, odnosno “ štacija”, kako je narod govorio, pa su kasnije i varoš nastalu oko stanice zvali “štacijom”. Taj teren pomalo i
podvodan, do tada nije bio privlačan za naseljavanje. S obzirom da je “ćira” bio prilično zahtevan a morali su ga i snabdevati ugljem i vodom, podižu se i prateći objekti u vidu pulzometra, kopaju se i reni bunari, formiraju deponije za ugalj i dr.
Sa proširenjem železničkog saobraćaja i izgradnjom pruga prema Čačku i Mladenovcu, Lajkovac postaje važan železnički čvor, a to je značilo da je, sem stanice, formirana i ložionica u okviru koje su postojale stolarska i bravarska radionica za održavanje i popravku lokomotiva i vagona, nastaje okretnica i još mnogo toga neophodnog. Posle drugog rata nove vlasti su shvatile da narod treba podučiti i higijeni, pa je izgrađeno i javno kupatilo u kompleksu koji je obuhvatala ložionica.


Slika


Sve ovo što se događalo u vezi sa prolaskom “ćire” kroz naš kraj uticalo je i na migracije stanovništva iz okolnih sela, pa i iz onih udaljenijih. Otvaraju se nove mogućnosti za zapošljavanje i lepu zaradu. Mladi, uglavnom nekvalifikovani, sa završenih četiri razreda osnovne škole, dolazili su u radionice na izučavanje zanata, bravarskog i stolarskog, očinjali kao šegrti radeći sve i svašta da bi polako napredovali i nadali se tom majstorskom pismu koje je značilo beg od siromaštva i obećavalo neki malo lepši život. A nije im bilo ni teško iz ložionice posle radnog vremena trčati na njivu da se i ti poslovi obave na vreme, jer je bilo sramotno i grešno da njive zarastu u korov.
U tim vremenima sistem obrazovanja je bio nešto drugačiji nego danas, grubo rečeno. Ako se neko opredeli da bude bravar, sav će se tome i posvetiti. Majstori su bili neprikosnoveni likovi, učenici su ih slušali i poštovali, naročito početnici čiji je zadatak prvo bio održavanje higijene u radionici, a kasnije, malo po malo, počinjali su sa izučavanjem
zanata.Bivalo je tu raznih zgoda i nezgoda, ali zanat se morao savladati, jer za neradnike i zabušante nije bilo mesta. Ti dečaci, najčešće pristigli iz siromašnijih porodica, svojski su se trudili u izučavanju zanata, jer su znali da će im biti mnogo teško ako budu morali tamo da se vrate. U periodu pre prvog i između dva rata svako radno mesto bilo je tačno definisano,
tako da zapošljavanja preko plana nije moglo biti.To je bio još jedan razlog da se na zanatu bude odgovoran i pažljiv, jer, ko bi u tom sistemu dogurao do mašinovođe, značilo je da će biti cenjen i uvažavan, a o lagodnijem životu i da se ne govori. Svaki mašinovođa je morao znati i da popravi mašinu ako se, usput, ne daj bože, pokvari. Na našoj fotografiji je grupa radnika u lajkovačkoj ložionici. Na osnovu inventara i scenografije znamo da je to period između 1945. i 1948. godine. Svako je obuzet nekim poslom, manje ili više složenim, zavisno od zvanja i sposobnosti. Jedni su usredsređeni na popravku nekog dela mašine, verovatno oni iskusniji, a neki pažljivo posmatraju šta majstori rade, “kradu zanat očima”, što bi se reklo. Što se tiče nekih udobnosti u radionici, gotovo da ih nije ni bilo, ako se izuzme radio-aparat za koji ne znamo da li su ga nekad uključivali. od svih prisutnih, jedino najstariji, za koga mislimo da je majstor, ima pripaljenu cigaretu. Pepeo na cigareti je popriličan, jer majstor nema vremena da se njime bavi, posla je previše, ali, kao najstariji, ima privilegiju da zadimani u toku radnog vremena i važnog posla.
To je priča o ložioničkim “garavim odelima” i njihovim vlasnicima, priča o majstorima kojima se nijedan posao nije”oteo”, o lokomotivama koje su uvek morale biti spremne za svoju vožnju. Što se dekoracije tiče, majstori nisu imali vremena a moguće ni interesovanja da se njome bave i da u njoj uživaju.

Povratak na “Priče sa uskog koloseka”

Ko je na vezi

Korisnika pregleda ovaj forum: Nema registrovanih korisnika i 7 gostiju